Što je vipassana?

Vipassana (meditacija uvida) može se usporediti sa Sokratovom izrekom, 'Spoznaj samoga sebe.' Buddha je uočio da se uzrok patnje može ukloniti kada spoznamo svoju istinsku narav. Ovo je radikalan uvid. To znači da naša sreća ne ovisi o manipuliranju svijetom izvan nas samih. Samo se trebamo jasno vidjeti (no u krajnjem smislu te riječi, spoznaja samog sebe otkriva da ne postoji stalno sobstvo, kao što je naučavao Buddha).

Vipassana meditacija racionalna je metoda pročišćenja uma od mentalnih čimbenika koji uzrokuju nemir i patnju. Ova jednostavna tehnika ne traži pomoć boga, duhova ili bilo koje vanjske sile, već se oslanja na naš vlastiti trud.

Vipassana je i uvid koji nadilazi konvencionalnu percepciju, te vidi um i materiju onakvima kakvi jesu: prolazni, puni patnje i neosobni. Vipassana postupno pročišćava um, uklanjajući svaki oblik vezanosti. Kada se smanji vezanost, smanjuju se i želje i zablude. Buddha je ova dva čimbenika-želju i neznanje-nazvao uzrocima patnje. Kada se oni u potpunosti uklone, um će doći do nećeg što se nalazi s one strane svijeta mijene. To 'nešto' ne umire i krajnja je sreća, a na pali jeziku naziva se nibbana.

Vipassana se bavi samo sadašnjim trenutkom-drugim riječima bivanjem upravo sada. Ona se sastoji od promatranja tijela (rupa) i uma (nama) čistom svjesnošću.

Pojam 'vipassana' sastoji se od dvije riječi. 'Passana' znači vidjeti, dok prefiks 'vi' ima nekoliko značenja od kojih je jedno 'kroz'. Vipassana doslovno reže zavjesu zabluda uma. To što se pojam vipassana razlaže u dvije riječi vrlo je važno, jer uvid djeluje kao mentalni skalper, razlikujući konvencionalnu istinu od krajnje istine. Na kraju prefiks 'vi' može se prevesti i kao intenzivno. U tom slučaju 'vipassana' bi značila intenzivan, dubok uvid. Takav uvid nema nikakve veze sa promišljanjem ili razmišljanjem.

Da li je vipassana religija?

Ne. Iako ju je Buddha otkrio, vipassana nije ono što podrazumijevamo pod pojmom buddhizam. To je metoda kojom se Buddha, kao i njegovi učenici oslobodio od svakog vida patnje i postigao buđenje. Ova je tehnika otvorena svim ljudima, bez obzira bili oni vjernici ili ne.

Da li je meditacija uvida bijeg od stvarnosti?

Ne. Naprotiv, to je hvatanje u koštac sa stvarnošću.

Dvije vrste meditacije: pažnja (sati) i koncentracija (samatha)

Cjeloviti izraz za meditaciju uvida je 'vipassana-bhavana.' 'Bhavana' znači trening uma kojim se razvija mudrost ili koncentracija, odnosno usredotoćenost.

Sve tehnike meditacije mogu se podijeliti na dvije vrste: na meditaciju uvida (vipassana-bhavana), te na meditaciju spokoja ili koncentraciju (samatha-bhavana). Pri meditaciji spokoja obraćate pozornost na samo jedan objekt sve dok um ne dosegne dubok, transu nalik spokoj. Na taj način razvijate dovoljno koncentracije da biste smirili um, te potisnuli mentalne zapreke poput ljutnje naprimjer. No, unatoć tome, negativni će vam se osjećaji ponovo javiti.

Meditacija uvida, s druge pak strane dovodi do mudrosti. Učenik na sistematski način razvija pažnju da bi mogao vidjeti stvarne značajke postojanja: patnju, prolaznost i nepostojanje pojma 'ja'. Sve aktivnosti svakodnevnog života mogu biti objekti pažnje: tjelesne aktivnosti, misli, osjećaji-čak i oni bolni. Ovdje ništa ne potiskujemo.

Pri vježbi pažnje, yogi samo primijećuje i otpušta različite objekte kako se pojavljuju i odlaze, umjesto da, kao u samatha meditaciji usredotoćuje um samo na jednu stvar. Iako je određana koncentracija potrebna za vježbu vipassane, riječ je samo o 'trenutnoj koncentraciji,' koja je slabija nego ona koja je nužna za stanja dobokog spokoja (jhana).

Sama koncentracija rezultira kratkotrajnim spokojem i osjećajem blaženstva, a kada se usavrši dovodi čak i do nadnaravnih moći. Put vipassane pak vodi do mudrosti i trajnog oslobođenja od patnje. Ta se sloboda naziva 'nibbana'.

Vipassanu vježbamo da bismo spoznali um, spoznali ga, ne kontrolirali, kako kaže Bhikkhu Sopako Bodhi. Kada svoj um vidite jasno, to je kao da ste vidjeli krajnju stvarnost.

Mnogi od nas traže izlike kako bi izbjegli rad na vlastitome umu. Postoji već ustaljena poštapalica, 'Nemam dovoljno koncentracije da bih meditirao.' No, jaka koncentracija, kako smo vidjeli, nije nužna za vježbu vipassane.

Dajte se upitajte:da li bolesniku treba neka posebna pogodnost da bi primio penicilin? Ne, on ga uzima, jer je bolestan. Poput lijeka, meditacija, govorimo ovdje o vipassani, nije nešto za što vam je potreban neki dar, talent, već je ona pripisani lijek za vašu bolest, a što je lijek goreg okusa, to vam je više nužan. Buddha je rekao da svi patimo od mentalnih bolesti poput želje, odbojnosti i zabluda. No, svatko, ponavljamo, svatko može postići mentalnu ravnotežu i sreću, 'uzimajući vipassanu.

Što je pažnja?

Vježba vipassane razvija pažnju. Pažnja u meditaciji uvida odnosi se na čistu svjesnost tjelesnih i mentalnih fenomena koji se događaju u sadašnjem trenutku. Ti fenomeni uključuju pokrete tijela, ono što vidimo, zvukove, mirise, okuse, osjet dodira, bol ili pak na ugodne osjećaje, misli i tako dalje.

Sadašnji trenutak odnosi se na onaj trenutak kada neki fenomen (nazivamo ga ‘objekt’), poput zvuka ili pokreta dođe u kontakt sa sviješću. Uzmite naprimjer šibicu koja trenjem na kutiju rezultira plamenom. Isto je i sa kontaktom u sadašnjem trenutku. Um je jedno, a objekt nešto drugo. Kada se podudare, dolazi do trenutka iskustva: trenutka slušanja, viđenja, mirisa, pokreta, dodira, osjeta, osjećaja ili pak mišljenja.

Pažnja je mentalni čimbenik koji je svjestan tog kontakta iz trenutka u trenutak. Pažnja također spoznaje i početak, kao i kraj svakog trenutka kontakta. Pažnja dakle vidi svaki objekt ili čuje svaki zvuk kada se pojavi i tada odmah odlazi.

Pažnjom ne prosuđujete, niti pak reagirate na prolazne fenomene, već ih samo nepristrano zamijećujete, bez da su vam privlaćni ili odbojni. Trebamo ovdje naglasiti da pažnja tijela, misli, osjećaja ili osjetilnih impresija ne znači da trebamo misliti o njima, već ih trebamo samo uočiti čistom svjesnošću čim se pojave (u trenutku kontakta) i tada ih otpustiti. Tehnika uoćavanja i otpuštanja onoga što se događa, bez reagiranja, pročišćava um od nakupljenih zabluda.

Područje sadašnjosti

Biti pažljiv u sadašnjem trenutku znači živjeti u sadašnjosti, znači biti svjestan što se upravo sada događa u tijelu i umu. U takvim se trenucima nećete prisjećati minulih događaja, niti ćete se opterećivati budučnošću. Istinski govoreći i sam je vaš zadnji udah u prošlosti. Nema ga više. Slijedeći se udah još nije desio. Jedino je sadašnji udah (ili zvuk, pokret i tako dalje) stvaran.

No, kako možemo preživjeti u svijetu, ako ćemo u toj mjeri živjeti u sadašnjosti? Da bismo funkcionirali u svakodnevici, naravno da trebamo planirati i sjećati se. Moramo vrednovati na neki način ono što vidimo ili čujemo. Uglavnom pri tome koristimo jezik i apstraktno mišljenje. U takvim slućajevima ne možemo ostati isključivo u sadašnjem trenutku. No, ono što možemo jest da imamo općenitu pažnju i jasno poimanje da bismo mogli biti svjesni svojih aktivnosti i misli.

No, možemo odvojiti svakodnevno neko vrijeme kako bismo razvijali pažnju. Tada ostavimo po strani ideje, misli, te mentalne slike bilo koje vrste. Bilo da odvojimo jedan sat svako jutro ili pak odemo na jednogodišnje duhovne vježbe, u tom razdoblju nema potrebe razmišljati o jučerašnjoj krizi ili se zamarati budučnošću, pa čak ni slijedećim dahom.

Ponekada se pogrešno shvaća stupanj ‘sadašnjosti’ koji bismo trebali imati tijekom vježbe vipassane. To je pak u velikoj mjeri daleko preciznije nego što mislimo, a i potpuno različito od pažnje koju imamo u svakodnevnome životu.

Pod pojmom ‘sada’ ljudi poimaju različite stvari. U praktičnome smislu to znači da možemo smatrati kako sadašnjost ima više razina. Zamislite kako stojite na visokoj stijeni i gledate šumu preko objektiva kamere. Kada si zoomom približite kadar, detalji pojedinih stabala sve su vam jasniji. Kada udaljite zoom, sve manje raspoznajete stabla.

Ovdje koristimo udaljenost samo kao metaforu. Analoški gledano, onima koji stoje daleko od šume, život u sadašnjosti može značiti samo uživanje u životu, daleko od planova za budućnost. Onima pak koji si zumiraju šumu bliže, život u sadašnjosti može značiti svjesnost pranja suđa-zadržavanje uma na onome što radimo, umjesto da ga pustimo da pobjegne u naprimjer, jučerašnje ili jutrošnje svađe ili razmirice.

No, možemo li se samo tako približiti drveću? Da li to znaći ostati u sadašnjosti? Ustvari ne. Možda smo suprotnog uvjerenja, ali samo stoga što nismo sistematski razvijali pažnju. Postojanom pak pažnjom možemo zumirati puno bliže. Tada ćemo shvatiti da nam se ‘sada’ otvara na raznim razinama.

Postupno ćemo shvatiti da nam je manjak svjesnosti iskrivljavao percepciju nutarnjeg i vanjskog krajolika. Kako pažnja postaje sve oštrija, moći ćemo vidjeti više detalja nego prije, sve dok nećemo biti kadri jasno vidjeti trenutak u kojem um izravno dolazi u dodir s objektom.

Činimo li to sistematski, stvari ćemo početi gledati drugačije-kao sliku onoga što smo mislili da jesmo. Ono što smo držali trajnim, postat će trenutno. Ono što nam se činilo poželjnim, više neće. Za ono što smo vjerovali da je sopstvo, vidjet ćemo da je riječ ustvari o neosobnim komponentama. Na taj ćemo način priječi granicu konvencionalne istine i zaći u područje krajnje stvarnosti, te vidjeti stvari onakvima kakve one doista jesu. Shvativši prethodno iznijeto, bit ćemo u stanju osloboditi se vezanosti, a time i patnje.